Luis Barragán (1902. – 1988.) je popunio prazninu u povijesti arhitekture. Njegova tiha revolucija bila je čin sjedinjenja između modernizma i meksičke osebujnosti. Njegovi zidovi bez prozora, korištenje svjetla i sjene, arhitektura otvorenog prostora i esencijalna kvaliteta njegovih projekata, odreda su aspekti jedne neizmjerno složene osobnosti. Istovremeno meksički i moderan, Barragán predlaže revolucionarnu arhitekturu čije je bitno svojstvo smirenost. Njegovo djelo nije u sukobu s idejama modernog pokreta jer je svoje osobno iskustvo upotrijebio za traženje drugačijeg, možda više metafizičkog pristupa i razumijevanja svojih prostora, kako bi definirao značenje svoje smirene, jednostavne arhitekture isprepletene s prirodom. Njegove radove karakterizira pokret. Živi su i mijenjaju se kruženjem koje stalno napreduje i neprestano se vraća[1].
Iako je Barragánova arhitektura okrenuta prema unutra, ona ne niječe postojanje vanjskog svijeta. Njegove građevine su malobrojne, ali se još uvijek ističu u arhitektonskom krajoliku prošlog stoljeća. Njegovi radovi stvaraju živopisnu mješavinu koja spaja meksičke vernakularne tradicije, mediteranski svijet i stanovitu modernost. Njegova arhitektura je intimna, jasna, jednostavna, asketska i apstraktna, obogaćena obilnom upotrebom boje, a u Barragánovu radu, koji je hermetičan i arhaičan i ispunjava obećanje smirenja, vidljiva je i neobično jaka fascinacija vodom.[2]
Njegovo shvaćanje prostora – suptilno obilježavanje, uokvirivanje, prisvajanje svakog kamena jedva ga dotičući, prisvajanje nekog stabla jednostavno podupirući njegovu sjenu – omogućilo mu je da prostor transformira uz korištenje minimalnog broja elemenata. Barragán je paradigma meksičke arhitekture 20. stoljeća i to ne samo zato što je jedini Meksikanac kojem je dodijeljena najveća nagrada u arhitekturi, Pritzkerova nagrada. Tijekom prošlog stoljeća, različite škole i arhitekti neprestano su tragali za znakovima meksičkog identiteta, istodobno se identificirajući s modernim principima. Barragán nije bio izuzet iz ove dvojnosti te je bio stalno zaokupljen raspravom o vernakularnim utjecajima i modernizmu Le Corbusiera. Barragán je u svojem djelu pomirio ideju međunarodne arhitekture s reduciranom vernakularnom vizijom: njegova arhitektura bavi se vrlo različitim kulturnim konceptima, koji ipak dijele stanovitu jedinstvenu i intimnu viziju kućnoga vrta. Dakle, Alhambra, koja ga se tako dojmila tijekom njegova prvog putovanja u Europu, zajedno s pučkom arhitekturom njegove Guadalajare i mediteranskom kulturom, a sve u kombinaciji sa suptilnom interpretacijom moderne arhitekture i prosijano kroz njegovu osobitu refleksivnost, smirenost i vedrinu, rezultirali su jednim od najsugestivnijih opusa arhitekture 20. stoljeća.[3]
Luis Barragán je nakon početne faze rada u rodnoj Guadalajari, prije racionalističkog i modernističkog perioda u Mexico Cityju, putovao te u to vrijeme pronašao inspiraciju u mediteranskoj arhitekturi i vrtovima. Po povratku se trajno nastanio u meksičkom glavnom gradu, a njegova arhitektura uzela je novi smjer, asimilirajući moderni jezik usvojen od Le Corbusiera i koristeći ga za definiranje vlastitog stila: izgradnju apstraktnog arhitektonskog jezika temeljenog na materijalima i rješenjima meksičke tradicije. Slično kao i njegov prijatelj Louis Kahn, Barragán je također prekinuo karijeru kada je bila na vrhuncu. Možda mu je bilo potrebno vrijeme u kojem će razmišljati i zaraditi nešto novca. Počeo se baviti špekuliranjem nekretninama te je postigao financijsku neovisnost koja mu je bila neophodna kako bi mogao raditi bez ograničenja. U kratkom se vremenu obogatio te je otada mogao graditi bez kompromisa – diskretno i iza visokih zidova.
Barragána su, jednako kao i Le Corbusiera na globalnoj razini, slijedile generacije Meksikanaca. Razlika između njegovih imitatora i učenika jest u tome da je imitatorima Luis Barragán bio odredište, dok je njegovim učenicima njegov rad bio polazna točka[4]. Paradoksalno, njegove najistaknutije učenike nalazimo u drugim dijelovima svijeta: udaljenost i vrijeme pomogli su im da shvate njegovu poruku. Njih ne zanima toliko vidjeti što je Barragán učinio. Umjesto toga pokušavaju vidjeti ono što je Barragán vidio.
Luis Barragán je nedvojbeno ušao u povijesne knjige kao najvažniji meksički arhitekt 20. stoljeća, omogućujući budućim generacijama užitak u korištenju boje i glatkih betonskih ploha. Više zainteresirana za konačni rezultat nego za diskurs, Barragánova su djela tihi dijalozi između zidova bez prozora i prigušenog svjetla. U postbaraganovskoj arhitekturi može se razabrati sklonost prema obliku, čak i bez sadržaja: zatvoreno će imati prednost pred otvorenim, reprezentativno pred funkcionalnim, estetsko pred etičnim.
Do kraja 20. stoljeća postojala je skupina Barragánovih sljedbenika, predvođena Ricardom Legorretom, oslikanim zidovima i metafizičkim tornjevima. Legorreta je radio s Joséom Villagranom i učio od Luisa Barragána, postavši glavnim izvoznikom meksičke arhitekture, opet s njegovim štokanim žbukanim betonskim zidovima bez prozora i korištenjem boje. U posljednja dva desetljeća prošlog stoljeća veliki broj sljedbenika te tendencije počeo je ovaj kromatski resurs smatrati znakom identiteta, iako ih je u novije vrijeme pretekao više minimalistički formalizam. Ricardo Legorreta je osvojio japansku nagradu Praemium Imperiale, zlatnu medalju aia te još nekoliko drugih nagrada. Meksičku je arhitekturu scenografskom monumentalnošću izvozio diljem svijeta. Njegov prvi važan projekt bio je Hotel Camino Real kojim je promijenio američki koncept luksuznih hotela, gradeći horizontalni slijed dvorišta. Ono što je Kenneth Frampton definirao kao kritički regionalizam, za Legorretu je bilo spašavanje kolonijalnih tipologija i popularnih materijala. Utjecaj Barragána došao je s intenzivnim korištenjem jarkih boja i bezvremenošću primarnih oblika poput valjaka, kugla i kocaka. Njegove najvažnije zgrade građene su devedesetih godina: muzej marco u Monterreyu (1991.); Museo del Niño, Mexico City (1993.); knjižnica u San Antoniju, Teksas (1995.) i, među ostalima, Centro Nacional de las Artes u Mexico Cityju. Neke su zgrade građene u sad-u, Japanu, Španjolskoj, Brazilu i Egiptu. U načelu, Legorreta je preveo Barragánovu poeziju u prozu.
Kao Barragánove sljedbenike možemo spomenuti i neke druge arhitekte poput Andresa Casillasa, koji je osobno radio s Barragánom i na kojega je njegova arhitektura snažno utjecala, a koji je neke kuće izgradio s istim senzibilitetom kao njegov učitelj. No neki stranci koji ga nikada nisu upoznali, poput Tadaa Anda, Johna Pawsona i Alberta Campa Baeze, mnogo su bolje shvatili duboki smisao Barragánove baštine od lokalnih imitatora.